HEFEST HOME

Zadrugarstvo kao oblik poslovanja u Hrvata ima zapravo dosta dugu i ukorijenjenu tradiciju, iako je percepcija javnosti prema zadrugama u mnogome negativna. Ljudi iz pukog ne znanja vrlo često zadruge doživljavaju isključivo kao nasljeđe iz bivšeg socijalističkog sustava, kao nešto vrlo loše i ružno, a najčešće kao nekakvu promašenu gospodarsku politiku. Istini za volju, u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji zadrugarstvo je poslije II. svjetskog rata doživjelo korjenite promjene i vrlo malo toga je ostalo od izvornih načela zadružnog udruživanja koje se temelji na slobodno-tržišnoj i demokratskoj ekonomiji. Komunistička je vlast nacionalizirala zemljišta i privredna dobra, bez obzira bila ona zadružna ili privatna, a zadrugari, i to samo oni podobni, postaju zapravo obični zaposlenici zadruga, bez ikakvih posebnih prava, poput prava na diobu dobiti ili slično. Uspostavom samostalne i demokratske Republike Hrvatske 1990. nastupile su i mnogo povoljnije okolnosti za obnovu zadrugarstva, a posebno donošenjem novog Zakona o zadrugama 1995. Danas imamo priličan broj zadruga, kako onih starih, preživjelih i obnovljenih, tako i ovih novih, međutim zlodusi prošlih vremena još uvijek pothranjuju ružne predrasude. Kako bi razbili takve predrasude, ali i doprinijeli razvoju zadrugarstva, na onim izvornim zadružnim načelima, rado ću odvojiti malo vremena i napisati ovdje nekoliko redaka i korisnih informacija o zadrugama i zadrugarstvu općenito...

Kad, kako i gdje su nastale prve zadruge u svijetu, te o prvim zadrugama na našim prostorima u 19. st. čitajte na linku odmah ispod.

Prvo što želim reći u tom smislu jest činjenica da zadruge nije izmislio ni Lenjin, ni Staljin, ni Tito, niti bili koji drugi komunistički vođa onih vremena. Prvi primjeri udruživanja zbog zaštite cijene rada i proizvoda, zabilježeni su u Engleskoj krajem 15. stoljeća. Najpoznatiji primjer iz tog doba je Shore Porters Society iz Aberdeena koje datira iz 1498. a odnosi se na grupu lučkih nosača koji se pod pokroviteljstvom gradskog vijeća Aberdeena udružuju kako bi očuvali cijenu svoga rada, ili primjer udruživanja tkalaca Fenwick Weavers Society iz 1761. Takvih primjera u to vrijeme ima jako puno, ali to još uvijek nisu prave zadruge. Sredinom 18. stoljeća Engleska doživljava industrijsku revoluciju i masovniju pojavu robe široke potrošnje na tržištu. Seljaci i obrtnici pritisnuti monopolističkim metodama i lihvarskim kreditima od strane bogatih bankara i trgovaca daju svoje proizvode u bescjenje. Usprkos tako lošoj društvenoj slici i međuklasnim odnosima ispod svake razine ljudskosti ipak dolazi do jačanja građanske svijesti i većih političkih sloboda. U takvim okolnostima obrtnici, da bi zaštitili cijenu svojih proizvoda, osnivaju prva kolektivna potrošačka udruženja preko kojih plasiraju, ali i kupuju razne proizvode. Najbolji takav primjer je upravo gore spomenuti Fenwick Weavers Society koji se s vremenom iz profesionalnog udruženja proizvođača preobražava, prema mnogim izvorima, u prvu potrošačku zadrugu, koja svoje članove opskrbljuje hranom, knjigama i ostalim sličnim potrepštinama. Međutim, prva prava potrošačka zadruga se pojavljuje tek osnivanjem Rochdale Society of Equitable Pioneers 1844. godine u Rochdaleu. To je uistinu prava zadruga koja je postala prototip za sve ostale zadruge u svijetu. Kasnije stvaraju i čuveni Rochdale Principles kao temeljni akt sa nizom pravila za poslovanje zadruga, koji nekoliko desetljeća kasnije prihvaća i International Co-operative Alliance. Iste principe i danas primjenjuju zadruge širom svijeta. Dakle, "drugovi" s početka ovog članka nisu izmislili zadruge nego su, upravo suprotno, u mnogome doprinijeli da unište i srozaju one istinske vrijednosti zadrugarstva.

Kao što već rekoh na početku ove priče zadrugarstvo u Hrvata ima veoma dugu tradiciju, mnogo dužu nego se to zapravo prosječnom poznavaocu čini. Hrvati u svojoj pradomovini, a konačno ni ovdje nisu spadali u red naroda nomadskog tipa, upravo suprotno, živjeli su u vrlo organiziranim zajednicama, gdje su primjenjivali čvrst hijerarhijski ustroj, uglavnom na osnovu teritorijalne podjele. U tom kontekstu pojavljuje se i pojam "kućna zadruga" koja je bila, ne samo oblik udružene ekonomije, već i temeljni stup uređenja društva u socijalnom smislu. Kako su kućne zadruge uglavnom bile vezane za poljodjelstvo i stočarstvo, Hrvati su napose razvijali obrtništvo, tj. zanatske djelatnosti, pa su tako obrtnici imali i posebno određen status u društvu, naročito oružari i slični koji su bili od opće važnosti za zajednicu. Obrađivali su metale, drvo, kožu i krzno, tkaninu, a bili su vrsni građevinari. Posebno su bili poznati po izradi oružja, te da su ga znali i primjereno koristiti kad je to trebalo. Ipak, ratarstvo i stočarstvo su bile temeljne djelatnosti na kojma je počivalo cijelo društvo. Da je model kućnog zadrugarstva bio vrlo uspješan govori i činjenica da su često imali i robnog viška kojim su trgovali međusobno ali i šire. Tipična kućna zadruga je bila zajednica dvaju starijih roditelja i njihovih sinova sa obiteljima, te djedova i baka, naravno, ako su živi, dok su se kćeri udajom odvajale i odlazile sa muževima. Zadrugom je upravljao Starješina, obično najstariji sin, dok su otac ili djed imali više moralnu važnost. Kad bi već treća i četvrta generacija stasala za ženidbu zadruga bi se cijepala na nove kućne zadruge, a dobili bi i zasluženi dio posjeda. Takve skupine kućnih zadruga činile su jedan Rod ili Bratstvo, a više takvih Bratstva ili sela su činile Župu kojom je upravljao Župan. Desetak i više takvih Župa činile su jedno Pleme Hrvatskog roda. Za poglavara takvog Plemena, plemenska Skupština ili vijeće uglednih Starješina i Župana imenuje Bana. Ban je bio vrhovni poglavar koji je donosio propise i zakone, te je imao i vrhovne sudske i vojne ovlasti. Iz ovog je jasno vidljivo koliku su društvenu važnost zadruge imale u Hrvatskom narodu još od pradavnih vremena.

Sredinom 19. st. dolazi do ukidanja feudalizma, a Hrvatske se zemlje polako preobražavaju u modernije građansko društvo. Intenzivira se stranačko djelovanje i rad Hrvatskog Sabora. Brojnim se reformama potiče modernizacija države, te razvoj infrastrukture i industrije. U tom smislu grad Rijeka i Kvarner prednjače s gotovo polovinom od ukupne industrije. Otvaraju se prve velike tvornice sa mehaniziranom proizvodnjom, poput tvornice duhana Tabakera u Rijeci 1851. ili tvornice za preradu riže 1882, najveće u cijeloj Austro-Ugarskoj monarhiji u to doba. Ima i drugih primjera diljem Hrvatske, naročito na polju tekstilne i drvne industrije, ali i tvornica stakla, tvornica tjestenine i konzervirane hrane ili poznata tvornica prehrambenih proizvoda Gavrilović s kraja 19. stoljeća. U takvim okolnostima dolazi do još veće koncentracije kapitala u rukama bankara i trgovaca, mahom stranaca, koji lihvarskim i monopolističkim metodama seljake i obrtnike dovode u ropski odnos. Kako bi se spasili od propasti oni osnivaju prve zanatske i potrošačke zadruge. Hrvatsko plemstvo im daje podršku, a biva čak i slučajeva da i sami plemići osnivaju zadruge. Takav razvoj situacije nije bio po volji Austro-Ugarskoj vlasti, kojoj bijahu miliji trgovci i bankari, ali usred rastućeg općeg bunta protiv tuđinske vlasti, ne uspijevaju slomiti sve jači zadrugarski pokret. Do kraja 19. st. zadruge postaju sveprisutan faktor gospodarstva. Neke od prvih zadruga u Hrvatskoj su; Zadružnica tkalaca iz Međimurju - 1848. godine, Slavonski mlinski zadružnici - 1849. godine, Pitomačka zanatnička zadružnica - 1862. godine, koja djeluje sve do 2009. godine, Štedno-kreditna zadruga Korčula - 1864.godine. Koliko je zadrugarstvo bilo bitno govori i ne mali broj raznih zadružnih saveza, koji nastaju sredinom 19. st. i to Glavni savez hrvatskih privrednih zadruga, Savez agrarnih zadruga, a kao krovna organizacija svih zadruga, početkom 20. stoljeća, 1918. godine, osniva se Središnji savez Hrvatskih seljačkih zadruga.

Početkom 20. stoljeća, a naročito poslije I. svjetskog rata, zadrugarstvo postaje iznimno važan gospodarski faktor u Hrvatskoj. Mnoge političke opcije u vremenima monarhističke tiranije iz Beograda, pokušavaju raznim dogovorima pridobiti ogroman broj od skoro 300.000 zadrugara, okupljenih u preko 1000 dobro organiziranih zadruga diljem Hrvatske, na svoju stranu. Zadrugarima to daje i stanoviti politički autoritet kojeg se više ne može tako lako ignorirati. Zadrugari sa svojim zadrugama se organiziraju preko raznih zadružnih saveza, koji češće djeluju u političkom smislu nego u poslovnom, od kojih se može izdvojiti, Hrvatsko-Slavonsko gospodarsko društvo, Savez zadruga gospodarske sloge, ili gore već spomenuti Središnji savez Hrvatskih seljačkih zadruga osnovan 1918. godine, dok u Dalmaciji zadrugare ujedinjuje vrlo jak Zadružni savez Dalmacije osnovan davne 1907. godine, koji djeluje još i danas. Mnoge zadruge na lokalnim razinama doprinose razvoju zajednice, financiraju otvaranje škola i raznih kulturnih društava, a posebno jačaju lokalno gospodarstvo kroz razne štedno-kreditne zadruge koje su pomagale i poticale siromašnije članove zajednice na razvoj. Klasičan primjer u tom smislu je Hrvatska seljačka zadruga, osnovana 1924. godine u siromašnoj općini Drniš, koja je bila okosnica gospodarskog, političkog i društvenog napretka cijelog Drniškog kraja u idućih desetak godina. Takvih je primjera u to doba bilo zaista puno, posebno u ruralnim krajevima tada još vrlo nerazvijene Hrvatske, što još više doprinosi jačanju zadrugarskog pokreta i njegovom značaju u društvu.

Poslije II. svjetskog rata, uspostavom komunističke vlasti, zadrugarstvo u Hrvatskoj prolazi svoje najteže faze. Uvodi se kolektivizacija i sveopća nacionalizacija vlasništva, po uzoru na Staljinovo rješenje. Ukidaju se mnoge zadruge i zadružni savezi koji nisu bili po mjeri komunističke ideologije, dok preživjele zadruge, uglavnom one sa poljoprivrednim i radničkim predznakom, doživljavaju korjenite promjene. U takvim novim, često kazneno-prisilnim okolnostima, produktivnost zadruga dramatično pada, pa ubrzo opet dolazi do preustroja zadrugarstva. Nakon istupanja Titove komunističke partije iz Informbiroa i razlaza sa Staljinom 1948. godine dolazi do raznih promjena u uređenju države. Između ostalog, odustaje se od kolektivizacije i kreće se u konkretniju gospodarsku politiku i razvoj zemlje. U okviru Prve petoljetke uvodi se cijeli niz reformi, od agrarne i industrijske do reforme zdravstva i školstva, također i reformi u financijskom sektoru. Zadrugarstvo dobiva novi poticaj državnih vlasti pa se u narednih desetak godina osniva znatan broj raznih profila zadruga, uključujući čak štedno-kreditne i trgovačke zadruge. Takvo stanje na žalost nije potrajalo dugo, jer već početkom 60-ih godina dolazi do ukidanja velikog broja zadruga, naročito poljoprivrednih, kojih je tada najviše i bilo. U kontekstu razvoja poljoprivredno-prehrambene industrije ustrojavaju se veliki poljoprivredno-industrijski kombinati, tzv. PIK-ovi, koji preuzimaju na sebe gotovo cijelu poljoprivrednu i prehrambenu industriju. Ipak poneka zadruga je i preživjela, naročito u Dalmaciji i na otocima, iz čistog razloga što na tim prostorima, osim maslinarstva i vinarstva, nije ni bilo neke velike poljoprivrede pa ni potrebe za velikim kombinatima.

Uspostavom samostalne Hrvatske 1990. zadrugarstvo ulazi u višegodišnji period stagnacije i borbe za opstanak. U ratnim okolnostima početkom '90-tih malo tko mari za mahom propale zadruge, osim naravno, onih koje su bile interesantne za privatizaciju, odnosno onih koje su zapale za oko novim Hrvatskim tajkunima sa Tuđmanovog spiska "200 bogatih obitelji". Nakon takvog privatizacijskog masakra jedva da je preživjela po koja zadruga u cijeloj Hrvatskoj, a percepcija javnosti o zadrugama i zadrugarstvu se opisivala onim najružnijim epitetima koji su bili uobičajeni za sve što se smatralo nasljeđem bivšeg socijalističkog režima. Ipak, situacija se oko zadruga u mnogome promjenila, naročito nakon donešenog Zakona o zadrugama iz 1995. godine, te izmjena i dopuna zakona 2001. i 2002. godine. Stvareni su uvjeti za razvoj modernog zadrugarstva koje će biti dostojna zaštita malih proizvođača na tržištu gdje uvjete obično diktira krupni kapital i veliki igrači. Danas u Hrvatskoj djeluje oko 2000 tisuće zadruga sa više od 30.000 zadrugara. Usprkos tome postoje još uvijek određene otežavajuće okolnosti u propisima koji reguliraju funkcioniranje zadruga na kojima bi zakonodavac trebao poraditi da bi se dodatno olakšalo poslovanje zadruga ili bar smanjili nepotrebni troškovi, poput recimo, troška revizije od strane ovlaštenog revizora koji košta na tisuće kuna, dok npr. pravne osobe registrirane kao obrt ne podliježu toj istoj reviziju. O raznim besmislenim troškovima prilikom osnivanja zadruga da i ne govorim. Po svojoj prirodi zadruge postoje radi malih proizvođača, onih koji nisu toliko ni jaki ni bogati i o tome se mora povesti više računa. Treba shvatiti da zadruge nisu nikakvo nužno zlo, već pozitivan i kreativan odgovor na izazove gospodarskih prilika, odnosno neprilika, gdje god i kad one bile...

Za Hefest z.z. A. Misura